Nije uopće pretenciozno reći da je naš projekt Banka vremena čudesan. Jer kako drugačije nazvati projekt koji nas potiče da se jedni s drugima družimo, da se jedni drugima otvaramo, da jedni drugima pomažemo i da se u svemu tome odlično zabavljamo. A još kad tome dodamo da smo počeli organizirati izlete u prirodi i da je već navala tko će idući organizirati čudesno je epitet koji joj odlično stoji. U ostatku članka pročitajte Marinin osvrt sa prvog našeg izleta.
Prije neka tri tjedna Marija Hajdić nam (u našoj grupi ‘Banka vremena’) stavlja obavijest da Marko Cvrlje u nedjelju 19.3. vodi izlet na Lokvičićka jezera. Otkazujem sve planirano za taj vikend i prijavljujem se za izlet, prateći pomno što nam Vakula prognozira. Nalazimo se u nedjelju u 9, nas sveukupno 16 sa svih strana (Split, Šibenik, Sinj,…), ispred Lesnine u Dugopolju – raspoređujemo u 4 auta i krećemo put sela Lokvičići u Imotskoj krajini. Malo nakon sela, na jednom proširenju uz cestu, parkiramo aute i krećemo u šetnju. Marko nam na samom početku izleta (a i putem u kraćim i dužim pauzama) priča o jezerima, ali i o svim onim tehničkim detaljima potrebnim za siguran boravak u prirodi.
U startu idemo put dolje, i čitavo to vrijeme pred nama je Prološko blato koje je u ovo doba godine potopilo jedan solidan dio Imotskog polja. U daljini, iza imotskih brda, proviruje vrh planine Biokovo (sv. Jure) – još uvijek obučen u bijelo. Plavo i zeleno je svuda oko nas u idealnom omjeru, pa oči uživaju. Skidaju se jakne i dugi rukavi, priča se o hrani. Prvu pauzu radimo kraj jezera Galipovac, najvećeg od tri Lokvičićka jezera. Uz marendu iz ruksaka razmjenjujemo razne informacije i upoznajemo (neki od nas) jedni druge.
Nakon Galipovca, laganijom i skoro pa ravnom stazom idemo do Mamića jezera (drugog po redu na našem putu, meni najljepšeg) – uz koje se nalazi prekrasan proplanak, kao stvoren za piknik. Nekima se u našoj veseloj grupi on toliko svidio da su odlučili ostati tu – na velikoj pauzi, uz dogovor da na kraju naše šetnje dođemo po njih autom (na točku u blizini proplanka, do koje auto makadamskim putem iz drugog pravca može stići). Preporuka je da pokraj Mamića jezera ne jedemo previše (ukoliko namjeravamo pješice dalje) jer slijedi strma i dosta duga uzbrdica. Oni koji to još nisu napravili ranije, sad uklanjaju sav višak odjeće sa sebe – a vade se i prirodni dezodoranski (od naše Antonije) koji sprečavaju da kasnije bježimo šta dalje jedni od drugih. 🙂
Uzbrdica zaobilazi Mamića jezero, pa s nje mašemo našoj ekipi na proplanku. Malo prije samog vrha iste dolazimo na dio s kojeg se sa stijena, ukoliko ne patite od visinske bolesti, vidi Kneževića jezero – treće i zadnje u našem obilasku. Nastavljamo još malo uzbrdo, i Marko nas razveseljava mjestom za pauzu i ručak. Ruksaci postaju lakši, mi točno toliko teži, pa u tom malo drugačijem rasporedu mase nastavljamo dalje – uz rub sela Lokvičići – nizbrdo do udubine u kojoj nema jezera, već je tu mnoštvo kamenom izrađenih terasa koje su nekada dok su ljudi živjeli na zemlji i od zemlje bili većinom vinogradi. Ne možeš ništa nego se diviti snazi i ustrajnosti ljudi da u ovom našem surovom kamenjaru stvore sebi bolje uvjete za život.
Zadnji dio naše šetnje izlazimo na makadam koji nas poprilično strmom uzbrdicom vraća natrag na cestu s koje smo krenuli. Makadam je jako strm, te se ne preporuča pokušavati ‘običnim’ autom spuštati se tim putem do jezera. Na cesti je nekoliko vidikovaca s kojih se može vidjeti jezero Galipovac i Prološko blato. Na kraju ovog našeg lipog dana, na mjestu s kojeg smo krenuli – nasmijana lica, neka nova poznanstva i šušur boja i mirisa u glavi. Imotskoj krajini ćemo se opet vratiti. <3
Veliko hvala Marku za ideju i vođenje imotskim krajem, Mariji što nas je organizirala i Josipu na predivnim fotografijama. Vidimo se ubrzo u mojoj županiji. 🙂
Ako vam se dopao Marinin članak i želite ići s nama na izlet koji će ona organizirati morate se registrirati u Banku vremena preko poveznice koja se nalazi ovdje. Samo članove Banke vremena pozivamo i obavještavamo kada su i gdje izleti.