Autor teksta: Davor Matošić
Fotografije : Julio Juraga
U ovo vrijeme kad smo više zaokupljeni problematikom odvajanja otpada, pozicije, boje i tipa materijala kontejnera za otpad te političkim igrama gradskih (općinskih) otaca u sferi rukovodećih pozicija tvrtki za zbrinjavanje otpadom, nekako nam prolazi nezamijećen problem koji vremenom postaje sve veći, usložnjava se i sve više pritišće ove naše kraške krajobraze – divlje deponije.
S vremenom rastu, niču nove i, što je više „šarenih laža“ po trgovinama, to je više deponija. Ne gleda se tu porijeklo materijala: šuta, plastika, guma, metal, iverica, spužva, kemijska sredstva, klaonički otpad – sve se bez diskriminacije i demokratski odbacuje, kao da sutra ne postoji – prljamo krevet u koji liježemo nadajući se boljem sutra.
Možda su divlje deponije najbolji prilozi za biografiju našeg društva, očajnog stanja svijesti i zrcalna slika siromaštva, kako onog svjetovnog, tako i duhovnog.
Tko je tome kriv i to je prije, kokoš ili jaje? Koliko je to nerazumno i autodestruktivno, pametnom ne treba objašnjavati, a budalasti ne može ni shvatiti.
Umjesto da problem s vremenom biva sve manji, da se svijest ljudi polako prilagođava ozbiljnosti problema i da briga za prirodu i okoliš postane univerzalna ljudska kvaliteta, mi se, s povećanjem štete koju činimo sve više udaljavamo od prirode i vlastitog okoliša. Sve manje hajemo i time pristajemo biti suučesnici. Hoće li i može li majka priroda uvijek bezgranično voljeti svog razmetnog sina?
Hoće li nas glave doći usijane glave u nekim ratnim stožerima u nekom budućem ratu ili mi sami, polagano se trujući iz dana u dan, udišući zrak, jedući hranu i pijući vodu punu dioksina, polikloriranih bifenila, furana i ostalih perzistentnih toksina koji se na razne načine ispiru, pristižu u izvorišne vode koje pijemo ili u požarima, i namjernim spaljivanjima divljih deponija, lagano ulaze u naše organizme putem zraka koji udišemo, taložeći se na biljkama, a poslije i u životinjama koje konzumiramo.
Možete se sakriti na vrh Himalaja ili otići na Antarktiku tvrdeći da živite zdravim životom, ali od ove vrste zagađenja bijega nema. Jer, sve je u prirodi povezano i štetu koju nanosimo okolišu nanosimo direktno sami sebi. Poslije će se oni koji bacaju u prirodu sve što im ruke dopadne čudom čuditi što su oboljeli od astme, autoimune bolesti, raka ili čega drugoga, proklinjući medicinu, cjepiva, genetiku, moderan način života, ne vodeći pritom da su sami uzrok vlastite propasti. Polagane, ali sigurne.
Što nam je činiti?
Možemo li se osloniti na lokalnu samoupravu kojima bi ovo trebao biti srž njihovog bitka? Izgleda da ne, inače bi već stoput reagirali, sprječavali i čistili, jer bez zdravog, čistog tla nema ljudi, nema ni gospodarske aktivnosti, nema ni teritorijalnog ustrojstva, nema ni 555 jedinica lokalne samouprave. Uzaludna je ta spoznaja, jer priroda nema glasova na općinskim i gradskim skupštinama, ne bira načelnike i ne čini trule kompromise.
Ono što možemo i trebamo činiti kao pojedinci jest uvjeravati državu i lokalnu vlasti da shvate ozbiljnost problema i lobirati kroz sve naše aktivnosti:
- Da JLS uvedu u plan aktivnosti čišćenje divljih deponija, sustavno i temeljito.
- Da se na frekventnim rutama ilegalnih deponija otpada postave kamere koje bi više no efikasno mogle prevenirati takvu praksu.
- Da se propišu astronomske kazne za počinitelje, kao mjera koja je izvrsna za odvraćanje.
- Da se što prije implementiraju lokalna reciklažna dvorišta gdje bi žiteljima lokalne samouprave trebalo biti omogućeno besplatno odlaganje svih vrsta otpada u razumnim količinama za kućanstva.
- Cijena recikliranja otpada mora biti pridodana cijeni proizvoda, tako da činom kupnje platimo i reciklažu. Ovo je državni posao, ali taj novac se onda treba rasporediti lokalnim zajednicama za financiranje reciklažnih dvorišta.
- Šuta i građevinski otpad nije ništa no neiskorištena sirovina, treba je mljeti i opet koristiti u adekvatnoj primjeni.
- Podizati svijest javnosti kako bi građani prijavljivali zamijećene nepravilnosti na terenu i kršenje propisa u ovoj sferi. Građani su najveći korektiv nezainteresiranoj lokalnoj samoupravi.
Moramo djelovati smjesta da se stvari pomaknu s mrtve točke, da se polako rane našeg zavičaja krenu vidati, da naš okoliš onima što dolaze sutra ostavimo boljim od onoga koji smo naslijedili.