autor: Marko Cvrlje
fotografija naslovnice: “JU NP Brijuni”
“Even if I knew that tomorrow the world would go to pieces, I would still plant my apple tree.”
Počeci poljoprivrede sežu desetak tisuća godina natrag u povijest kada su naši preci na različitim lokacijama diljem svijeta kultivirali divlje vrste iz porodice trava (pšenicu, ječam, raž…), mahunarki (leću, slanutak, grašak…) te druge. To je označilo prekretnicu u ljudskoj povijesti budući da smo prešli s nomadskog, sakupljačkog načina života na sjedilački. Sve biljke koje uzgajamo imaju (ili su imale) svog pretka u divljini.
Među strukom je općeprihvaćeno da je šljiva (Prunus domestica) nastala križanjem zerdelije (Prunus cerasifera) i trnine (Prunus spinosa), najvjerojatnije negdje između Crnog i Kaspijskog mora (područje koje obuhvaća Gruziju, Armeniju, Azerbejdžan i sjeverni Iran). Arheološki nalazi potvrđuju da se uzgajala u Europi prije 6000 godina, a rimski autor Plinije je pisao o cijepljenju šljive na podlogu (najvjerojatnije) zerdelije i trnine [1].
Jabuka (Malus domestica), nazvana “kraljica voća”, motiv je brojnih umjetničkih izričaja te je najviše uzgajano voće u umjerenim klimatskim područjima. Vodeći se mišlju da je centar najveće raznolikosti ujedno i centar podrijetla, znanstvenici su postavili hipotezu da su divlje jabuke centralne Azije preci kultivirane jabuke (Malus domestica). Istraživanjem je tako potvrđeno da je Malus sieversii, divlja jabuka s područja sjeverozapadne Kine, genetski najbliža sorti “Zlatni delišes” [2]. Daljnja istraživanja su pokazala da je kultivirana jabuka genetski bliža vrsti M. sieversii nego Malus sylvestris, drugoj vrsti divlje jabuke koja raste u europskim šumama, čime je M. sieversii potvrđen kao predak jabuke s našeg stola [3].
Razlog zašto se jabuka smatra jednom od najzdravijih voćnih vrsta je visok sadržaj polifenola, spojeva sa snažnim antioksidativnim svojstvima. Stare, tradicionalne sorte voćaka često su otpornije na bolesti od komercijalnih sorti, a neke su dokazano i nutritivno bogatije. Naime, istraživanje provedeno na 12 starih sorti jabuka (‘Božićnica‘, ‘Apistar‘, ‘Šampanjka‘, ‘Adamčica‘…) i 8 komercijalnih (‘Gala‘, ‘Granny Smith‘, ‘Fuji‘, ‘Idared‘…) je pokazalo da stare sorte imaju veći sadržaj polifenola [4]. Osim toga, one su genetsko blago te stoga trebamo raditi više na njihovom očuvanju i popularizaciji.
Trešnja (Prunus avium) se prirodno pojavljuje u šumama umjerenog pojasa Europe (pa tako i Hrvatske) te dijelovima zapadne Azije, Magreba i Anatolije. Najistočniji areal rasprostranjenosti divlje trešnje je područje sjevernog Irana gdje u planinama obitava i na 2000m n/v [5].
Kruška (Pyrus communis) u svom kodu sadrži gene drugih vrsta divljih krušaka Europe s kojima se može križati – P. pyraster, P. amygdaliformis, P. eleagnifolia i P. nivalis [6]. U Europi se uzgaja najmanje 3000 godina, a stari Rimljani su imali više od 40 sorti krušaka [7], [8].
U dijelovima našeg krša raste kruška trnovača (P. amygdaliformis).
Oskoruša (Sorbus domestica) je prirodno rasprostranjena po južnoj i srednjoj Europi te su je uzgajali i stari Rimljani, a Marija Terezija je za vrijeme svoje vladavine izdala naredbu po kojoj svako seosko domaćinstvo mora imati zasađenu oskorušu.
Ovu šumsku voćkaricu, koja može doživjeti četiristo godina, pronalazimo po divljini Hrvatske, kao i druge vrste istog roda – mukinju (S. aria), brekinju (S. torminalis), jarebiku (S. aucuparia) i mukinjicu (S. chamaemespilus).
Od šumskih voćkarica u prirodi Hrvatske između ostalog možemo pronaći planiku (maginju) (Arbutus unedo) kao i još dvije slične vrste istog roda (A. andrachne i Arbutus x andrachnoides), divlju krušku (Pyrus pyraster), trninu (Prunus spinosa), divlju jabuku (Malus sylvestris), drijen (Cornus mas), rašeljku (Prunus mahaleb), sremzu (Prunus padus), zerdeliju (Prunus cerasifera), nekoliko vrsta lijeski (Corylus sp.) te brojno bobičasto voće (malinu, kupinu, borovnicu, brusnicu…).
Po planinama se također može naći merala (Amelanchier ovalis) čiji se rođak (A. alnifolia, mongolska borovnica), podrijetlom iz Sjeverne Amerike, uzgaja kod nas plantažno.
Važnost šumskih voćkarica je neprocjenjiva budući da doprinose bogatstvu bioraznolikosti, pčelinjoj ispaši, estetskoj vrijednosti ekosustava te su izvor hrane za ljude, ali i za brojne životinje koje raznose sjeme sladeći se njihovim plodovima.
Najmanje četiri tisuće godina traje ljubav između ljudi i kestena (Castanea sativa), a nekim planinskim kulturama je bio toliko bitan za opstanak da su nazvane “civilizacije kestena”, dok su ga stari Grci zvali “žir bogova” [9]. Prema jednom istraživanju, areal rasprostranjenosti pitomog kestena za vrijeme ledenog doba je bio ograničen na područje južnih obala Crnog mora, dijelova Italije, Francuske, Španjolske, južnih dijelova Balkana i istočnog Mediterana [10].
Zahvaljujući čovjeku raširio se na veliki dio Europe, a kod nas ga pronalazimo na području Istre, Cresa i kontinentalne Hrvatske gdje tvori šumske sastojine. Bio je glavni izvozni proizvod stanovništvu sa padina Učke koje je selekcijom proizvelo marun, sortu kestena krupnijih i slađih plodova.
Prirodne populacije marelice (Prunus armeniaca) rastu na području Centralne Azije gdje je njihova kultivacija počela prije tri do četiri tisuće godina, a sorte podrijetlom iz tih područja (Uzbekistan, Tadžikistan, Kazahstan, Kirigistan, Turkmenistan) otpornije su na hladnoću, vrućinu, zaslanjenost tla te daju veći prinos [11], [12].
Breskvu su Rimljani donijeli u Europu iz Perzije, što nam dijelom objašnjava njezin znanstveni naziv (Prunus persica). Međutim, njezina domestikacija je počela mnogo ranije u Kini, za što jedno istraživanje pretpostavlja da se dogodilo prije čak 6400 godina [13].
U Kini je i najveća raznolikost sorti breskvi (495 kultivara), što govori o tamošnjoj dugoj tradiciji uzgoja, premda njezin predak još nije sa sigurnošću utvrđen. “Flora of China” navodi da je taj predak izumro [14].
Jedna od biljki koja je ostavila trag u mediteranskim civilizacijama je rogač, biblijska biljka poznata i pod nazivom “kruh Svetog Ivana” budući da se po tradiciji Sveti Ivan Krstitelj hranio njime dok je lutao pustinjom. Njegovo geografsko podrijetlo nije do kraja razjašnjeno, ali istraživači pretpostavljaju da je potekao sa područja istočnog Mediterana ili Arapskog poluotoka te su ga Grci i Arapi kasnije rasprostranili na ostatak Sredozemlja [15]. Tradicionalno se uzgoja na otoku Visu, gdje su ga Grci donijeli u 4. st. pr. Kr.
U antičkim vremenima sjemenke rogača su se koristile kao mjerna jedinica za težinu dragulja (karat), čija etimologija upućuje na povezanost sa rogačom (Ceratonia siliqua).
Čitav rod Ficus, koji broji preko 800 vrsta te pripada porodici dudovki (Moraceae), je zanimljiv zbog simbioze sa osama koja se stvarala kroz tisuće godina evolucije, budući da za svaku vrstu postoji posebna vrsta ose koja ju oprašuje. Jedina vrsta iz roda Ficus kojoj je prirodni areal rasprostranjenosti Mediteran je ona nama najpoznatija, smokva (Ficus carica). Osim na Mediteranu, u divljini se može naći i na području Irana, Turske, Arapskom poluotoku, Centralnoj Aziji te Transkavkaziji [16].
Njezina domestikacija, sa kojom se povećala slatkoća i veličina plodova, je počela prije najmanje 6500 godina te je uz grožđe, masline i datulje predstavljala najvažniji usjev tadašnje poljoprivrede Bliskog istoka [17].
Još dvije voćke iz porodice dudovki su postale tradicionalne kod nas – crni (Morus nigra) i bijeli dud (Morus alba).
Bijeli dud je u svojoj domovini Kini bio od ogromne važnosti budući da su njegovi listovi hrana dudovom svilcu, a time i neizostavan dio u proizvodnji nekoć najcjenjenijeg dobra, svile. Svi oni koji su odavali strancima tajnu proizvodnje svile, koja je počela oko 2700 godina pr. Kr., dekretom kineskih careva su bili osuđeni na smrt. “Putem svile”, trgovačkim putem dugačkim 6400 kilometara između Kine i Zapada, bijeli dud je došao u dvanaestom stoljeću u Europu.
Podrijetlo crnog duda je navjerojatnije područje zapadne ili centralne Azije [18].
Divlja maslina (Olea europaea var. sylvestris), predak kultivirane (Olea europaea var. europaea), je rasprostranjena na području Mediterana. Njezina domestikacija počela je prije 6000 godina na sjeveroistočnom dijelu Levanta (područje današnje Sirije) [19].
U Kaštelima jedno stablo masline odolijeva zubu vremena već 1500 godina te je zaštićeno u kategoriji “spomenik prirode”, a u Nacionalnom parku “Brijuni” imamo maslinu staru 1600 godina, sorte koja nije pronađena nigdje drugdje na svijetu.
Ovi živi hramovi nas uče poniznosti te podsjećaju da našu prolaznost i malenkost iskoristimo za altruistične ciljeve koji će, kao i ova stabla, imati odjeka u generacijama koje dolaze nakon nas.
……………………………………………………………………………………………………………………………………………………
Tisuće godine evolucije i selekcije su dovele do rapsodije boja, okusa i mirisa koje nam pružaju voćke. Ta rapsodija nama pruža lijek za tijelo i dušu, a priroda kroz nju izražava svoju veličanstvenost, raznolikost i obilje.
Uzgoj voćki uz ekološke principe i veliku dozu ljubavi je čin (su)kreiranja sa prirodom, čime pomažemo planeti i doprinosimo dobrobiti čovječanstva.
Osvijestimo njihovu važnost, podržimo lokalne ekološke proizvođače, uživajmo u okusima domaćeg sezonskog voća te ukoliko imamo mogućnosti za to – posadimo voćku!
[1] Zhebentyayeva, T., Shankar, V., Scorza, R., Callahan, A., Ravelonandro, M., Castro, S., DeJong, T., Saski, C. A., & Dardick, C – “Genetic characterization of worldwide Prunus domestica (plum) germplasm using sequence-based genotyping”, Horticulture research, 2019.
[2] Zhou, Z., Li, Y. – “The RAPD evidence for the phylogenetic relationship of the closely related species of cultivated apple”, Genetic Resources and Crop Evolution, 2000.
[3]Velasco, R. et al. – “The genome of the domesticated apple (Malus x domestica Borkh.)”, Nature Genetics, 2010.
[4] Lončarić A., Matanović K., Ferrer P., Kovač T., Šarkanj B., Skendrović Babojelić M., Lores M. – “Peel of Traditional Apple Varieties as a Great Source of Bioactive Compounds: Extraction by Micro-Matrix Solid-Phase Dispersion”, Foods. 2020.
[5] Welk E., de Rigo D., Caudullo G. – “Prunus avium in Europe: distribution, habitat, usage and threats”, European Atlas of Forest Tree Species, 2016.
[6] Heywood, V., Zohary, D. – “A catalogue of wild relatives of cultivated plants native to Europe”, Flora Mediterranea 5, 1995.
[7] U. P. Hedrick, G. M. Howe, O. M. Taylor, E.H. Francis, H.B. Tukey – “The Pears of New York”, Journal of Pomology and Horticultural Science, 1924.
[8] G. J. Silva, Tatiane Medeiros Souza, Rosa Lía Barbieri, Antonio Costa de Oliveira – “Origin, Domestication, and Dispersing of Pear (Pyrus spp.)”, Advances in Agriculture. 2014.
[9] Conedera, M., Krebs, P., Tinner, W. et al. – “The cultivation of Castanea sativa (Mill.) in Europe, from its origin to its diffusion on a continental scale”, Vegetation History and Archaeobotany, 2004.
[10] Krebs, P., Conedera, M., Pradella, M. et al. – “Quaternary refugia of the sweet chestnut (Castanea sativa Mill.): an extended palynological approach”, Vegetation History and Archaeobotany, 2004.
[11] Groppi, A., Liu, S., Cornille, A. et al. – “Population genomics of apricots unravels domestication history and adaptive events”, Nature Communications, 2021.
[12] Zaurov, D. E., Molnar, T. J., Eisenman, S. W., Ford, T. M., Mavlyanova, R. F., Capik, J. M., Funk, C. R., & Goffreda, J. C. – “Genetic resources of apricots (Prunus armeniaca L.) in Central Asia”, HortScience, 2013.
[13]Zheng Y., Crawford GW., Chen X. – “Archaeological Evidence for Peach (Prunus persica) Cultivation and Domestication in China”, PLoS ONE, 2014.
[14]Lu L., Bartholomew B. – “Flora of China”, 2003.
[15] Batlle, I., J. Tous. – “Carob tree. Ceratonia siliqua L. Promoting the conservation and
use of underutilized and neglected crops”, Institute of Plant Genetics and Crop Plant
Research, Gatersleben/International Plant Genetic Resources Institute, Rome, Italy, 1997.
[16] Mars, Messaoud – “Fig (Ficus carica L.) genetic resources and breeding”, Acta Horticulturae, 2003.
[17] Weiss, Ehud – “Beginnings of Fruit Growing in the Old World – two generations later”, Israel Journal of Plant Sciences, 2015.
[18] Browicz, K. – “Where is the place of origin of Morus nigra (Moraceae)?”, Fragmenta Floristica et Geobotanica, 2000.
[19] Besnard, G., Khadari, B., Navascues, M., Fernandez-Mazuecos, M., El Bakkali, A., Arrigo, N., Baali-Cherif, D., Brunini-Bronzini de Caraffa, V., Santoni, S., Vargas, P. et al. – “The complex history of the olive tree: From Late Quaternary diversification of Mediterranean lineages to primary domestication in the northern Levant”, Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences, 2013.