Udruga Permakultura Dalmacija posvećena je suživotu s prirodom, brizi za čovjeka, brizi za zemlju te na pravednoj raspodjeli dobara u svijetu u kojem čovjek nije centar, nego dio prirode.
U skladu s tim, kao neizostavnom dijelu života i posebno svakog dizajna posvećeni smo i energetici, koja svakako uključuje i obnovljive izvore energije.
Naš član Davor Matošić, stručnjak za obnovljive izvore energije i predavač na tečaju permakulturnog dizajniranja, ukazuje da matematika po kojoj krčenje šume čini dobro za očuvanje planeta ne drži vodu i u odgovorima na otvorena pitanja je sažeo stavove naše udruge.
Kada su u pitanju obnovljivi izvori energije što se trenutno događa u Hrvatskoj i kakva je situacija Dalmaciji u kojoj se razvijaju brojni projekti?
– Krški krajolik Dalmacije je jedan od najosjetljivijih ekosustava u Europi. Riječ je o plitkim tlima, velikoj propusnosti stijena i ekosustavima sporog oporavka vegetacije. Upravo zbog tih razloga krš ima izuzetno ograničen kapacitet regeneracije nakon velikih zahvata u prostoru.
Gradnja energetskih postrojenja na takvom području uključuje uklanjanje vegetacije, ravnanje terena, izgradnju pristupnih cesta i postavljanje infrastrukture. Takvi zahvati stvaraju eroziju, degradaciju tla i promjene u vodnom režimu. Zbog poroznosti i toka voda u slojevima pukotina krša, onečišćenja i sediment mogu brže završiti u podzemlju nego na kontinentalnim terenima, te na taj način lakše zagaditi tokove/izvore pitke vode.
Osim ekoloških posljedica takve promjene mogu imati i dominantan krajobrazni utjecaj. Dalmatinski krajolik karakteriziraju mediteranske šume, suhozidi, pašnjaci i makija, a rezultat je tisućljetne interakcije između prirode i čovjeka. Transformacija takvog prostora u energetske zone znači i gubitak kulturnog krajolika.
Za lokalno stanovništvo to znači i promjenu prostora koji je generacijama bio dio njihovog identiteta i načina života.
Kako se mogu ocijeniti dosadašnje studije utjecaja na okoliš, uzimaju li se u obzir dovoljno migracije vrsta, utjecaj na domicilne vrste?
– Studije utjecaja na okoliš su zamišljene kao temeljni instrument zaštite prirode pri planiranju velikih infrastrukturnih zahvata poput vjetroelektrana i solarnih elektrana. U teoriji izrađene od neovisnih stručnjaka u svojim područjima, temelj odluke opravdanosti zahvata, a u praksi sumnja da su studije formalni administrativni dokumenti koji prvenstveno služe za opravdanje investicije, umjesto da budu stvarni alat za procjenu i sprječavanje štetnih utjecaja na okoliš.
Studije utjecaja na okoliš često naručuju investitori koji planiraju projekt što samo po sebi ne mora biti problem, ali definitivno stvara potrebu za mehanizmima stručne kontrole. Mogli ste primijetiti u javnom prostoru, da se u slučaju previranja o nekom investicijskom zahvatu, studije utjecaja na okoliš baš i ne uzima kao ozbiljan dokument na koji se može osloniti, a to je dokaz formalne naravi studije, te nepovjerenja građana u sustav.
Zbog toga bi bilo potrebno razviti sustav da procjene utjecaja na okoliš budu dugoročnije, prostorno šire i interdisciplinarne uz obaveznu neovisnu potvrdu.
Primjerice kod vjetroelektrana jedan od najosjetljivijih problema je utjecaj na ptice i šišmiše jer su te skupine najviše izložene riziku od sudara s rotorima ili promjena u ponašanju. Šišmiši su izrazito osjetljivi jer osim sudara mogu stradati i zbog naglih promjena tlaka zraka, znači čak i kad se nalaze u blizini turbina jer im promjena tlaka uzrokuje unutarnje ozljede. U Europi su studije pokazale da vjetroelektrane mogu uzrokovati značajne gubitke populacija šišmiša, kod nas se ta vrst studija ne radi.
E sad, kad razmatramo populaciju šišmiša, onda će prosječan čitatelj odmahnuti rukom – neš’ ti šišmiša, to je mala cijena za tu blagodat obnovljive energije. Međutim šišmiši su „keystone species“ – ključna vrsta, poput vuka, koja ima nerazmjerno velik utjecaj na funkcioniranje cijelog ekosustava.
Smanjenje brojnosti šišmiša ne predstavlja samo gubitak jedne skupine životinja nego ima šire ekološke posljedice. Šišmiši su predatori kukaca i igraju ključnu ulogu u kontroli brojnosti štetnika u poljoprivredi i šumarstvu. Ako se njihova populacija smanji, dolazi do promjena u strukturi i populacijama kukaca, što ima lančane posljedice za ekosustav. Ako se brojnost šišmiša znatno smanji ili nestanu sa nekog područja. može doći i do urušavanja ekosustava.
Zbog toga je Republika Hrvatska stranka Sporazuma o zaštiti europskih populacija šišmiša od 2000. godine, kada je donesen i Zakon o potvrđivanju Sporazuma o zaštiti šišmiša u Europi (EUROBATS). Nisam siguran da je izgradnja tolikog broja vjetropolja među špiljama Dinarida kao jedno od najvažnijih područja za šišmiše u Europi u duhu tog sporazuma.
Slično pitanje postavlja se i kod ptica selica, pogotovo u područjima na migracijskim koridorima ili na planinskim grebenima koje ptice koriste za jedrenje na zračnim strujama ( a tamo se radi vjetra često nalaze vjetroturbine). Ako se takvi koridori presijeku velikim brojem turbina, dolazi do promjene migracijskih putova što ponovno ima lančane posljedice na ekosustav.
Kod solarnih elektrana utjecaji su nešto drukčiji jer se odnose na promjene u staništima. Velike površine na kojima se uklanja vegetacija i postavljaju paneli dovodi do gubitka travnjaka i makije koja su važna staništa za kukce, gmazova i manje sisavce.
Posebno je važno pitanje, često neodgovoreno i neobrađeno studijama, a to je pitanje oprašivača, pčela (još jedne ključne vrste) i drugih kukaca koji imaju ključnu ulogu u funkcioniranju ekosustava i poljoprivrede. Ako se takvi prostori održavaju intenzivnom košnjom ili herbicidima, uništava se raznolikosti cvjetnih biljaka i smanjenja populacija oprašivača. To je važno i za lokalne zajednice jer mnoge ruralne sredine u Dalmaciji imaju dugu tradiciju pčelarstva, koje najviše ovisi o dostupnosti prirodnih cvjetnih staništa – napominju naši sugovornici i upozoravaju na još jednu problematičnu praksu u planiranju u gradnji solarnih i vjetroelektrana:
– Još jedno pitanje koje se ne sagledava u pojedinačnim studijama utjecaja na okoliš jest kumulativni utjecaj više projekata. Rijetko se analizira kako će više projekata zajedno utjecati na isti ekosustav. Kada se više vjetroelektrana ili solarnih elektrana razvija na relativno malom području, njihov zajednički utjecaj dovodi do fragmentacije staništa, smanjenja populacija vrsta i promjene strukture cijelog ekosustava. Prosto rečeno, ako vas ubode jedna pčela nije problem, ali ako vas u isto vrijeme napadne roj pčela, rezultat može biti smrtonosan.
Koliko je trenutno lokacija namijenjenih solarnim i vjetroelektranama na području županije i o kolikim je površinama riječ?
– Manje je važno koliko je brojčano lokacija za vjetro i solarne elektrane, iako pričamo o desecima razvijenih i planiranih lokacija prema važećem Prostornom planu Splitsko-dalmatinske županije, više je bitno da se sada već radi o kumulativnom teretu obuhvata tih lokacija.
Postojeći projekti pokazuju da takvi zahvati pojedinačno obuhvaćaju desetke i pa i stotine hektara prostora. Kada se takvi projekti sagledavaju pojedinačno, njihov utjecaj je ograničen. Međutim, kada se sagledaju na razini cijele županije ili ako hoćete cijele Dalmacije, postaje jasno da je riječ o velikoj i dugoročno nepovratnoj transformaciji ogromnih prostora.
Problem je i činjenica da se mnoge od njih nalaze u područjima koja su izrazito krajobrazno vrijedna ili ekološki osjetljiva pa ako pogledate realizirane projekte, ali i one planirane, vidjet ćete da je riječ o krškim visoravnima, šumskim površinama i područjima prirodne regeneracije.
Prostor je svugdje, a pogotovo u obalnim područjima najvrijedniji resurs, temelj opstanka a promjene koje nastaju velikim infrastrukturnim projektima su trajne. Jednom kada se krajolik na kršu transformira u energetsku infrastrukturu, povratak na prijašnje stanje u praksi je nemoguć.
One gdje je ključ problema, je postojeća politika prostornog planiranja koja tretira takve prostore kao prazan ili slabo iskorišten teritorij iako ti prostori imaju svoju ekološku funkciju očuvanja bioraznolikosti, zaštite tla i vode. Dodatno, zanemaruje se činjenica da je prostor u Dalmaciji već opterećen turizmom, infrastrukturom i urbanizacijom. U takvom okolišu planiranje velikog broja energetskih zahvata dovodi do neumitne industrijalizacije krajolika. Ako se usporedimo sa nekim drugim regijama Europe, sličnih ekosustava i razvijenog turizma, možemo primijetit da oni puno pažljivije planiraju velike energetske zahvate u prostoru. Do sada smo naše prostorne resurse tretirali kao energetski potencijal a ne kao prirodna i kulturna vrijednost koju treba očuvati.
Kakva je praksa u drugim zemljama?
– U europskim državama energetska tranzicija se temelji na modelu koji najprije koristi već izgrađene površine – krovove zgrada, parkirališta, industrijske zone i prethodno degradirane zapuštene lokacije, te u zadnje vrijeme i agrivoltaike (kombinaciju poljoprivrednog uzgoja i generiranja električne energije). Takav pristup proizlazi iz načela da se proizvodnja energije treba razvijati uz minimalni pritisak na prirodne ekosustave, a djelom je razlog i činjenica da su mnogoljudnije, te prirodno netaknutih prostora ima bitno manje nego kod nas.
U Hrvatskoj je politika razvoja obnovljivih izvora energije, bez neke veće javne rasprave, išla u suprotnom smjeru. Veliki projekti na otvorenom prostoru dobili su snažan investicijski zamah, a razvoj solara na krovovima napreduje sporije nego u državama EU.
Nije baš razumno iz perspektive lokalnih zajednica da se ekonomska efikasnost za investitora stavlja ispred očuvanja prostora. Ponavljam, prostor je temelj opstanka lokalnih zajednica i neselektivni pristup u razvoju energetskih projekata dovest će do ekološke devastacije te napuštanja prostora i daljnje depopulacije ruralnih krajeva. Velike elektrane na otvorenom prostoru administrativno su jednostavnije za realizaciju ali je njihov prostorni i ekološki otisak znatno veći.
Takav pristup dugoročno dovodi do situacije u kojoj se iznimno vrijedni i nezamjenjivi prirodni krajolici pretvaraju u energetske industrijske zone, dok potencijal urbanih i industrijskih površina ostaje neiskorišten.
Samodostatnost, klimatske promjene i energetska tranzicija ne smiju bit opravdanje za uništavanje preostalih očuvanih ekosustava! Energetska tranzicija se ne smije provoditi na način da se jedan okolišni problem rješava stvaranjem drugog, što se često događa. U javnoj prezentaciji tih projekata prikazuju se kao dio zelene tranzicije ili borbe protiv klimatskih promjena, dok se pritom zanemaruju utjecaji na ekologiju, krajobraz i lokalne zajednice. Projekt nije zelen zato što proizvodi obnovljivu energiju, ako pri tom uzrokuje značajan gubitak staništa, degradaciju prostora ili društvene konflikte. U smislu ekološkog otiska može biti i u razini elektrane na ugljen.
Da sumiramo, ono na što bi prostorne politike trebale staviti naglasak jesu krovovi zgrada, parkirališta, prostori industrijskih zona, napuštenih industrijskih ili rudarskih lokacija (kamenolomi, koji ionako stoje kao ekološki nesanirana područja.) Takve površine već su izgubile svoju prirodnu funkciju, tako da njihovo korištenje za proizvodnju energije ne uzrokuje veću ekološku degradaciju.
Može li se model za kojeg se odlučila Hrvatska usporediti s drugim zemljama EU, odnosno – zašto su krovovi prazni, a šume se krče?
Razlog za takvu situaciju leži prije svega u ekonomskom modelu razvoja energetskih projekata. Veliki projekti na jednoj lokaciji investitorima su jednostavniji za realizaciju jer uključuju manji broj administrativnih i imovinsko pravnih postupaka i jednostavnije priključke na elektroenergetsku mrežu.
Solarni sustavi na krovovima zahtijevaju potpuno drukčiji model – velik broj manjih instalacija, koordinaciju vlasnika i prilagodbu mreže.
Međutim inzistiranje na tom modelu razvoja velikih projekata ima za posljedice ozbiljne reperkusije na prostor.
Za ruralne zajednice to često znači i smanjenje dostupnog prostora za tradicionalne djelatnosti poput stočarstva, pčelarstva ili poljoprivrede. Takve aktivnosti ovise o velikim otvorenim površinama i\ili prirodnim travnjacima, koji nestaju kada se prostor prenamijeni u energetsku infrastrukturu.
Kakav je sve štetan utjecaj solarnih elektrana, a kakav kada su vjetroelektrane u pitanju?
Kad razmišljamo o solarnim elektranama i vjetroelektranama na prvi pogled bi rekli da su to tehnologije s minimalnim utjecajem na okoliš i ljude, jer tijekom rada ne proizvode emisije poput fosilnih elektrana. Međutim, i ovdje je vrag u detaljima i kada se takvi projekti razvijaju u blizini naselja ili u osjetljivim krajobraznim područjima, imaju niz ekoloških, društvenih i zdravstvenih problema, koje se u javnim raspravama podcjenjuju.
Ukratko, što se društvenog aspekta tiče, kod vjetroelektrana najčešće se spominje problem buke i niskofrekventnih vibracija koje nastaju tijekom rada turbina, a žitelji u blizini vjetroelektrana prijavljuju dugotrajnu izloženost stalnom šumu i pulsirajućem zvuku. To dovodu do povećanog stresa, gubitka sna i općenito smanjenja kvalitete života.
Od ekoloških utjecaja vjetroturbine predstavljaju velik rizik za ptice i šišmiše, kao što smo već prije naglasili, utjecaj na te prirodne populacije može dovesti do domino efekata u ekosustavu, te značajnih negativnih posljedica.
Solarne elektrane na tlu zahtijevaju velike ograđene površine što prekida koridore životinja i promijene na koji se način životinje kreću kroz krajolik. Njihova izgradnja uključuje uklanjanje vegetacije i često mljevenje skeletnog tla, tj. promjene u strukturi tla, što opet dovodi do gubitka prirodnih staništa i smanjenja bioraznolikosti.
Zbog svega toga potrebno je izvršiti pritisak da se u prostornim planovima i primjenjivim zakonima i podzakonskim aktima moraju jasno definirati zaštitni mehanizmi za prirodne sustave, strogu i nepovredivu zaštitu šuma, lokanog krajobraza koji čini identitet ovih ljudi i na kraju sama zaštita lokalne zajednice. Što se toga tiče, jedna od najbitnijih mjera je određivanje nove minimalne udaljenosti energetskih postrojenja od naselja po uzoru na dobre prakse EU, pa definirati da bude najmanje 1 km, jer ovo što trenutno imamo (500m) je staro 20tak godina kada su visine i sam utjecaj vjetroturbina (solara nije ni bilo u komercijalnoj mjeri) bili kudikamo manji. Treba uzeti u obzir kvalitetu života stanovnika, jer što će nam „ekološka“ obnovljiva energija za kućanstva ako pri tom izgubimo i prirodu i sama kućanstva.
Osim toga, zakonodavac treba osigurati transparentan i uključiv proces odlučivanja, u kojem lokalne zajednice imaju stvarnu mogućnost sudjelovanja u planiranju projekata, te nisu samo promatrači . To uključuje javne rasprave koje rade odraz od trenutne formalnosti, prema prostoru za razmatranje alternativa i same suštine utjecaja na lokalni okoliš.
Razvoj obnovljivih izvora energije ima važnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena, ali isključivo ako je vođen načelom zaštite ekologije prostora i kvalitete života ljudi koji u tom prostoru žive.
Koje bi površine bile primjerenije za razvoj solarne energije?
Iz perspektive zaštite prirode i krajobraza logično je da se razvoj solarne energije usmjeri prema prostorima koji su već infrastrukturno „industrijalizirani“. To uključuje krovove zgrada, industrijske zone, parkirališta, hale, napuštene industrijske lokacije i kamenolome.
Takav pristup omogućuje proizvodnju energije bez dodatnog zauzimanja prirodnog prostora i bez trajnog gubitka staništa.
Istodobno smanjuje rizik od konflikata s lokalnim zajednicama jer se projekti razvijaju u prostorima koji su već prilagođeni ljudskoj infrastrukturi.
Kako to da u Hrvatskoj uopće nisu zaživjeli agrosolari, iako se takva površina može registrirati kao poljoprivredno zemljište, te koristiti poticaje?
Agrosolarni koncept predstavlja model u kojem se proizvodnja energije kombinira s poljoprivredom na istoj površini. Takav model omogućuju da se zemljište koristi u dvije svrhe, za proizvodnju hrane i električne energije.
U EU takvi projekti već se razvijaju za vinograde, voćnjake i pašnjake. Paneli mogu pružiti zaštitu od ekstremnih vremenskih uvjeta poput suše(smanjuju isparavanja, i produžuje period vegetacije) ili tuče, a istodobno omogućuju dodatni prihod poljoprivrednicima od proizvodnje električne energije.
Takav model ima važnu prednost – omogućuje energetsku tranziciju bez dodatnog zauzimanja prirodnog prostora.
U Hrvatskoj je pravni okvir za takve projekte tek nedavno uveden, pa sektor još nije značajnije razvijen. U Dalmaciji je problem što i nema veće poljoprivredne djelatnosti. Međutim, agrosolari su perspektivno rješenja koje može pomiriti energetsku tranziciju, zaštitu prirode i očuvanje ruralnih zajednica.